N

in je jedan od najstarijih gradova na istočnoj obali Jadrana, koji baštini 3000 godina kontinuirani život. Povijesna jezgra Nina smještena je na malenom otočiću u lagunarnom okruženju koji je s kopnom povezan s dva kamena mosta. Na tom otočiću, početkom željeznog doba u 9. st. pr. Kr., ilirsko pleme Liburna utemeljilo je svoje naselje Aenonu. Ime Nina prvi put spominju grčki pisci već od 4. St. pr. Kr. u obliku Hemionoi iz zemljopisnog djela Periplus, Pseudo Skilaka. Kasnije ga grčki pisci spominju pod imenom Ainona, Rimljani Aenona, no kada ga je obnovio Enonije Torkvat, ime se piše Enona. U 10. st. bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“ naziva ga Nona.

Povijesni razvoj starih Liburna od 9. do 1. stoljeća prije Krista najbolje i najpotpunije se može pratiti upravo u Ninu gdje je otkriven najveći broj liburnskih grobova i materijalnih ostataka po kojima se može pratiti cijeli razvoj liburnske kulture.

Koncem  1. st. pr. n. e. u vrijeme cara Augusta počinje prevladavati rimski utjecaj, koji bitno mijenja način života, privredu i kulturu. Tada počinje urbanistički preobražaj grada, povezan sa stjecanjem municipalne autonomije, odnosno pretvaranje enonske autohtone zajednice u municipij rimskog tipa a njene građane u rimske građane.

Grad je živio od proizvodnje soli, trgovine i raznih obrta. I upravo radi trgovine sagrađena je velika luka (koja se danas nalazi na području Turističkog naselja Zaton). Obnavljaju se zidine, grade se mostovi, vrata s kulama i gradski akvedukt. Unutar grada uređuju se i popločavaju ulice, određuju se dvije glavne prometne komunikacije. Pojedine kuće osobito one u blizini Foruma, odlikuju se raskošnim mozaicima i freskama. Najznačajniji kompleks iz rimskog vremena je Forum s kapitolijem, na kojem se nalazio monumentalni hram, koji je po veličini najveći na istočnoj obali Jadrana. S Foruma Enone potječe sedam pronađenih statua rimskih imperatora nadnaravne veličine, od kojih četiri kipa, Cezar te tri cara August, Tiberije i Neron/Kaligula, danas čine okosnicu antičke zbirke Arheološkog muzeja u Zadru, a spadaju u red najboljih umjetničkih djela te vrste u svijetu. Ostaci materijalne kulture u rimsko vrijeme svjedoče o vrlo visokom stupnju življenja u Enoni.

Tijekom kasne antike Nin postaje jedno od najznačajnijih ranokršćanskih središta na Jadranu o čemu svjedoči ranokršćanski oratorij pronađen uz današnju župnu crkvu sv. Anselma ranokršćanske crkve, sv. Marija, sv. Andrija te nekadašnja katedrala sv. Anselma.

Dolaskom Hrvata na ove prostore tijekom 7. i 8. stoljeća, Nin postaje njihovo prvo političko, kulturno, administrativno i vjersko središte. O vremenu naseljavanja Hrvata najvećim dijelom govore nalazi iz dosad najveće pronađene nekropole ranog hrvatskog horizonta Nin-Ždrijac s istraženih gotovo 400 grobova. Druge dvije ninske nekropole su Nin-Materize i Nin-sv. Križ. Veliku ulogu u pokrštavanju Hrvata odigrali su Franci (Karolinzi), s kojima su došli i ninski sveci zaštitnici sv. Anselmo, sv. Ambroz i sv. Marcela. Najstariji spomenik koji svjedoči o pokrštavanju Hrvata je krsni zdenac kneza Višeslava iz Nina (oko 800. godine) koji se nalazio u kompleksu župne crkve sv. Anselma u Ninu a spada među najznačajnije spomenike naše nacionalne povijesti.

Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Nin postaje prijestolnica iz koje upravljaju državom, a isto tako i važna ratna i trgovačka luka.
7. lipnja 879. godine knez Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje označava formalno međunarodno priznanje Hrvatske države po prvi put u povijesti. Nin tada postaje i sjedište prve hrvatske biskupije u kojoj uz kneza Branimira stoluje i Episcopus Croatorum – prvi biskup u Hrvata. Hrvatski vladari nakon kneza Branimira borave u Ninu što stalno što privremeno. U gradu se izdaju važne isprave, održavaju Sabori. U kraljevskom Ninu davne 1069. godine hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.) donosi čuvenu povelju „Mare nostrum Croaticum“ u kojoj kao znak zahvale božjoj pomoći, samostanu sv. Krševana u Zadru daruje otok Maun nazivajući ga „ našim otokom, koji leži u našem dalmatinskom moru.“ Ta povelja neosporni je dokaz gospodarenja Hrvata Jadranskim morem.
A za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira 1080. godine papinski legat u Ninu održava crkveni sabor.
Gubitkom državne samostalnosti Nin kao i cijela Hrvatska pada pod mađarsku krunu. Za to vrijeme Nin je samostalna gradska komuna što mu potvrđuju Andrija II. 1205. godine i Bela IV. 1244. godine. Ludovik I. Anžuvinac 1371. godine održava sabor plemstva i građanstva hrvatske i Dalmacije i naziva Nin naš glavni i kraljevski grad dalmatinski.
Nin se nastavio razvijati pod hrvatsko ugarskom krunom sve do 1409. godine kada ga je sramotnom prodajom Ladislav Napuljski zajedno s Dalmacijom,  Zadrom i ostalim autonomnim gradovima predao Mlečanima. No, od tada se u Ninu, iako zadržava svoju autonomiju, osjeća stagnacija u razvoju grada. Tada za grad nastupaju turbulentna vremena. Turci prodiru iz zaleđa, malarija se širi gradom te kobne 1646. godine za vrijeme Kandijskih ratova, Nin doživljava strašan urbicid. Da ne bi pao u ruke Turcima i poslužio kao utvrda za osvajanje Zadra, Mlečani 1646. godine raseljavaju stanovništvo Nina a grad razaraju i spaljuju. Nakon ovog razaranja, iako je pokušana obnova grada, Nin više nikada vratio prijašnju važnost.
1828. godine konačno je ukinuta Ninska biskupija, a zbog malarije stanovništva je sve manje. Od 1903. do 1909. godine vrši se asanacija rječice Jaruge, kanalizira se njeno ušće i premješta istočnije od samog grada (otoka).
Stanovništvo se vraća, a grad se pokušava ekonomski ojačati jer je riješen najveći problem stanovanja u gradu.
Kraljevina Jugoslavija kao niti SFRJ nisu pridonijele daljnjem razvoju i obnovi grada, tako da su njegovi brojni potencijali godinama ostali neiskorišteni.

Nakon osamostaljenja Hrvatske, odlukom Hrvatskog sabora, Ninu je 1997. godine zbog osobite povijesne važnosti vraćen status grada, U posljednjem desetljeću započinje silovit kulturni i gospodarski razvoj ovog bisera nacionalne povijesti.